Yukio Mishima: Opsesija ljepotom, erotikom i smrću

Yukio Mišima, rođen kao Kimitake Hiraoka, bio je kontroverzni japanski pjesnik, dramaturg, model, redatelj, carist i homoseksualac, koji je svoj život okončao ritualnim samoubojstvom. Njegova mračna i subverzivna osobnost prožima sva njegova umjetnička djela. Tri puta bio je nominiran za Nobelovu nagradu za književnost, ali je nagradu posljednji put dobio njegov sunarodnjak i pristaša, Jasunari Kawabata.

Potekao je iz obitelji samuraja i bio je fasciniran samurajskim idealima. Jednom je izjavio: „Ako cijenimo dostojanstvo u životu, zašto ne bismo cijenili dostojanstvo u smrti?“ Mišima je bio ultranacionalist i reakcijonar zabrinut zbog modernizacije i utjecaja zapadnog materijalizma na Japan nakon Drugog svjetskog rata. Smatrao je da ti procesi dovode do gubitka japanskog identiteta i tradicionalnih vrijednosti.

U pokušaju da vrati te vrijednosti, osnovao je paravojnu organizaciju „Tatenokai“ (Udruženje štita), sastavljenu od mladih patriota posvećenih očuvanju japanskog suvereniteta i cara kao simbola japanskog identiteta. Na dan svoje smrti, Mišima i nekoliko članova Tatenokaija upali su u vojnu bazu u Tokiju pokušavajući izvesti puč kako bi cara vratili na vlast. Kada nisu dobili podršku, Mišima je počinio harakiri, prateći tradicionalni samurajski običaj.

Kontroverze i višeslojnost njegove osobnosti

Njegov čin izazvao je šok u japanskoj javnosti i ostao kontroverzan do danas, s različitim interpretacijama njegovih motiva. Jedni su smatrali da je to bio umjetnički čin, drugi da je bio politički ili patriotski gest, a treći da je bio izraz ludila ili očaja zbog potisnute homoseksualnosti.

Mišima je djetinjstvo proveo kod svoje bake, koja ga je odgajala pod staklenim zvonom i često pokazivala ispade bijesa. Ta izolacija možda objašnjava njegovu fascinaciju smrću. Kasnije, njegov otac uveo je strogu disciplinu, zabranjujući mu pisanje jer je smatrao da je to „za žene“. Usprkos zabranama, Mišima je nastavio pisati, a majka mu je bila prvi sudac njegovih književnih pokušaja.

Književnost i umjetnički život

Mišimine homoseksualne i suicidalne sklonosti jasno su prisutne u njegovim djelima. Njegova priča „Patriotizam“, kasnije adaptirana u kratki film „Ritual ljubavi i smrti“, priča je koja glorificira ultranacionalističkog oficira koji počini samoubojstvo nakon neuspjelog puča. U tom djelu, Mišima na neki način priprema vlastitu smrt.

Bio je model za nekoliko japanskih fotografa, među kojima se ističe Eikoh Hosoe. Njihova suradnja istražuje homoerotiku, estetiku i tjelesnu disciplinu. Fotografije prikazuju Mišimino tijelo kao simbol moći i ljepote, često u bolnim i erotski nabijenim pozama, povezujući ljudsko tijelo s mitološkim i simboličkim značenjima.

Politički angažman i filozofija tijela

U posljednjem desetljeću života, Mišima se sve više okretao politici. Počeo se baviti b

odybuildingom, opsjednut idejom tjelesnog savršenstva, što se vidi u njegovim izjavama:

• „Za običnog čovjeka tijelo dolazi prije jezika. U mom slučaju, riječi su bile prve.“

• „Tijelo je osuđeno na raspad, no ja ne prihvaćam tu sudbinu.“

Njegova filozofija spaja umjetnost, akciju i ljepotu, s uvjerenjem da je ljepota najčarobnija u trenutku kada je na rubu uništenja.

Mišima u filmu

Najbolji prikaz složenosti njegove osobnosti je biografski film “Mišima - Život u četiri poglavlja” redatelja Paula Schradera, koji je poznatiji kao scenarist kultnih filmova „Taxi Driver“ i „Raging Bull“. Film je podijeljen na četiri poglavlja: 1. Ljepota, 2. Umjetnost, 3. Akcija i 4. Harmonija između pera i mača, a svako od njih simbolizira ključni aspekt života i filozofije Mišime.

Ovaj film predstavlja najveće Schraderovo postignuće kao redatelja i prikazuje Mišimu kao umjetnika koji je od svog života napravio umjetničko djelo. Od svih njegovih kreacija, on sam je najveća fikcija. Mišima je maska, a svijet njegova pozornica. Iako je film snimljen s potpuno japanskom glumačkom ekipom i na japanskom jeziku, ostaje kontroverzan i zabranjen je u Japanu. Glazbu za film komponirao je Philip Glass, a ona će kasnije biti korištena i u filmu „Trumanov show“.

Film spaja stvarnost, sjećanja i fantaziju, pri čemu su svi ti aspekti prikazani na različite načine. Stvarnost prikazuje Mišimin posljednji dan u životu i snimljena je u boji, sjećanja su u crno-bijeloj tehnici, dok su njegova književna djela predstavljena u boji, ali uz spektakularne, nadrealne scenografije. Ova vizualna distinkcija služi za prikaz duboke unutarnje podvojenosti Mišime – između njegova javnog i privatnog života, umjetničkih ambicija i političkih ideala.

Tragedija Mišime leži u tome što nije mogao pronaći svoj cilj. Budući da ga nije pronašao, on ga je stvorio. Posljednji dan njegova života utjelovljuje njegovu filozofiju ljepote, umjetnosti, akcije i harmonije između pera i mača. Mišima je nesumnjivo bio opsjednut idejom da je ljepota najsavršenija kad je prolazna – i prije svega, kad je na rubu uništenja.

„Mišima – Život u četiri poglavlja“ nije samo biografski film; to je djelo koje prikazuje život kao umjetnost i umjetnost kao život. Ovim filmom Paul Schrader stvara svoje najosobnije i najdublje djelo, ostavljajući trajni utjecaj na svijet kinematografije.

Koliko god njegov politički angažman bio problematičan, Mišima je ipak proizvod svog okruženja, odgoja i tradicije. Njegova kompleksna osobnost savršeno je izražena u izjavi koju je dao jednoj od svojih glumica o tome kako da igra ulogu u predstavi: „Ljudi u sebi imaju dvije suprotne strane, nježnost i okrutnost, ili ljubav i mržnju. Pokušaj izraziti obje strane u isto vrijeme.“

Njegova vizija nacionalnog ideala često je bila u korelaciji s idealom tjelesne i duhovne savršenosti. Razumjeti Mišimu znači razumjeti kontradikcije koje su proizašle iz tog razdoblja japanske povijesti. Unatoč njegovim problematičnim aspektima, njegov doprinos književnosti i umjetnosti ostaje neporeciv, ukazujući na složenost ljudske prirode.

U posljednjem desetljeću svog života, Mišima se mijenja i prelazi iz estete i dekadentnog romantičara u političku figuru. Počinje se baviti bodybuildingom, frustriran svojom niskom tjelesnom građom. Njegova opsjednutost tijelom ogleda se u sljedećim citatima:

„Kod običnog čovjeka tijelo prethodi jeziku. U mom slučaju, riječi su bile prve. To je nesumnjivo istrošeno unaprijed od riječi.“

„Imao sam romantičnu sklonost prema smrti, ali istovremeno mi je bilo potrebno strogo klasično tijelo kao njen medij. Ako je moje ja bilo moje prebivalište, tada je moje tijelo bilo voćnjak koji ga okružuje. Mogao sam ili njegovati taj voćnjak do njegovog punog potencijala ili ga prepustiti korovu da ga zauzme.“

„Samo kroz dijeljenje patnje s grupom – tijelo može dosegnuti veličinu postojanja koju pojedinac sam nikad ne bi mogao postići. A da bi tijelo dostiglo razinu na kojoj može dotaknuti božansko, potrebno je napustiti individualnost.“

„No tijelo je osuđeno na propadanje, poput složenog motora automobila. Ne prihvaćam, niti ću prihvatiti takvu sudbinu. To znači da ne prihvaćam prirodni tok. Znam da idem protiv prirode; znam da sam natjerao svoje tijelo da krene najdestruktivnijim putem od svih.“

Leni Geleva, istaknuta makedonska fotografkinja, već dva desetljeća oblikuje domaću vizualnu scenu. Svojim brojnim izložbama i projektima, uključujući i filmsku umjetnost, ostavila je neizbrisiv trag. Kao strastvena ljubiteljica filma, često piše filmske kritike i tako doprinosi bogatoj kulturnoj sceni Makedonije.