Igra sudbine u tragičnom životu Christophera Reevea

Superman je izašao u godini mog rođenja, a prvi put sam ga gledala na televiziji u ranom djetinjstvu. U to vrijeme bila sam "zaljubljena" u Supermana i njegove prodorne plave oči koje te mogu pročitati kao rendgen. Pitala sam majku je li to pravi Superman ili glumac i leti li zaista. Iako mi je rekla istinu da je to samo gluma, ja ipak nisam htjela vjerovati. Htjela sam vjerovati da postoji netko tko uzima pravdu u svoje ruke, da postoji netko tko čini sve te nevjerojatne stvari.

Christopher Reeve rođen je 1952. godine. Studirao je na poznatoj glumačkoj školi Julliard, gdje su samo on i Robin Williams bili odabrani za napredni program. S njim, osim što su bili cimeri, bili su i bliski prijatelji do kraja Christopherovog života. Susan Sarandon će izjaviti da Christopher Reeve nije preminuo, možda bi i Robin Williams još uvijek bio živ. Robin Williams je financijski pomagao Christopheru Reeveu nakon njegove paralize. U usporedbi s njim, za kojeg kaže da je sjajni princ, za sebe kaže da je samo dvorska luda, ali da mu to ne smeta.

Kada se prijavio na audiciju za Supermana, njegov prijatelj William Hurt pokušao ga je spriječiti jer je, prema njegovom mišljenju, to značilo da će se prodati. Nakon što je utvrdio da nijedan od poznatih glumaca ne odgovara za ulogu Supermana, casting direktor odlučio se za nepoznatog glumca, ali okruženog zvučnim imenima. Christopher je imao kompliciran odnos s ocem, a kada mu je rekao da je izabran za Supermana, otac je htio proslaviti šampanjcem. Christopher je bio iznenađen reakcijom jer obično ništa nije bilo dovoljno dobro za njega. No ubrzo se utvrdilo da se radi o nesporazumu. Otac je mislio da je izabran glumiti u predstavi "Čovjek i nadčovjek" Georgea Bernarda Shawa, ali kada je saznao da je izabran glumiti lik iz stripa, to za njega nije bilo dovoljno ozbiljno ni dovoljno akademski.

Superman iz 1978. nije samo ono što danas smatramo superherojskim filmom. S ove distance, film je i dalje umjetnički vrijedan. Osim uvjerljive glume Christophera, koji je izabran među 200 prijavljenih i koji se potpuno poklapao s vizijom kako Superman izgleda, u filmu se pojavljuju i legende poput Marlona Branda, koji glumi njegovog oca (i koji je bio plaćen 3 milijuna dolara za manje od 20 minuta prisutnosti u filmu), skoro preminulog Genea Hackmana koji glumi negativca Lexa Luthora i Terencea Stampa, koji glumi Generala Zoda. Soundtrack filma (John Williams, Star Wars, Jaws, Indiana Jones, E.T.) jedan je od najprepoznatljivijih u povijesti filma, a scene s planetom Kripton, Supermanovim ledenim utočištem i skrovištem Lexa Luthora prenose nas u čarobni svijet koji uspijeva ostaviti trag u podsvijesti.

Kao prvi značajan superherojski film, postavio je temelje za cijeli žanr. Vizualna ikonografija Supermana ostavila je dubok i dugotrajan pečat na pop kulturu.

Iako se Christopher Reeve pojavljuje u još tri nastavka Supermana, ipak se dalje trudio nametnuti kao ozbiljan glumac s neupitnim talentom u ozbiljnim ulogama. Njegove istaknutije uloge su u romantičnoj drami s elementima znanstvene fantastike Negdje u vremenu (Somewhere in Time, 1980) u režiji Jeannot Szwarca, gdje mu je partnerica Jane Seymour, u koju se zaista zaljubio tijekom snimanja filma. On uspješno prenosi lik nepopravljivog romantičara, koji je spreman vratiti se natrag kroz vrijeme zbog ljubavi, te duboku patnju nakon gubitka prave ljubavi.

Zatim u trileru Smrtonosna zamka (Deathtrap, 1982) u režiji Sidneya Lumeta, gdje se pojavljuje uz britansku ikonu Michaela Cainea, čija se izvedba doživljava kao teatralna, ali to je dio stila samog djela – koje je temeljeno na kazališnoj predstavi Ire Levina i namjerno zadržava taj stil. Kao protuteža njegovoj teatralnosti, gluma Christophera Reevea djeluje suptilnije. Također je kontroverzan bio njegov izbor da glumi homoseksualca nakon takvog velikog uspjeha sa Supermanom, gdje je već bio globalno prepoznatljiv kao simbol muškosti, morala i "čistoće". Poljubac između Reevea i Cainea (iako vrlo kratak) izazvao je ogromnu reakciju, čak i negativan publicitet, a neki obožavatelji Supermana bili su šokirani. To pokazuje da nije želio biti samo "ikona", već glumac s integritetom, spreman proširiti svoj spektar i izazvati društvene norme.

Zatim u remakeu Sela prokletih (Village of the Damned, 1995) u režiji Johna Carpentera, gdje se pojavljuje uz Kirstie Alley kao psiholog koji vodi moralnu borbu s nadmoćnim izvanzemaljskim bićima u obliku bjelokose djece koja mogu ubijati pogledom. Nova verzija je vizualno, ali i psihološki bolja od originala jer obrađuje temu neprihvaćanja "drugoga" te dehumanizacije i izolacije društva. Ovaj film je relevantan i danas kada si postavljamo pitanja koliko možemo prihvatiti nove generacije zapale u apatiju i nepoštivanje starih moralnih vrijednosti te kako se nositi s njima.

Zatim se pojavljuje u Above Suspicion (1995) u režiji Stevena Schachtera, koji je njegov posljednji film prije nesreće u kojoj je ostao paraliziran od vrata nadolje nakon pada s konja. Kao ironija sudbine, upravo u ovom filmu glumi paraliziranog policajca; zar ne, život imitira umjetnost? Pojavljuje se uz Kim Cattrall, u ulozi njegove supruge koja ga vara s njegovim bratom.

Nakon nesreće, iako se mogao kretati samo vratom, pojavljuje se u remakeu Prozora u dvorište (Rear Window, 1998) u režiji Jeffa Blecknera, uz Daryl Hannah koja mu je partnerica u njegovom voajerizmu. Gledajući ovaj film, stječe se dojam kao da gledamo dokumentarac o osobama koje žive s paralizom, a mnogi isječci korišteni su u dokumentarcu o Christopheru Reeveu. Kao borac za poboljšanje kvalitete života osoba s paralizom, koji je osnovao zakladu putem koje su izborene mnoge promjene, ovaj film je najvjerojatnije snimljen na njegovu inicijativu i kao platforma putem koje će se predstaviti izazovi i teškoće s kojima se one suočavaju u svakodnevici. Njegovo pojavljivanje na dodjeli Oscara 1996. godine u kolicima bio je hrabar čin čovjeka koji se ne srami svog stanja i ne tabuizira ga, i to je bio prvi put da se paralizirana osoba pojavila na najvažnijoj filmskoj pozornici na svijetu, čime je postao simbol snage i dostojanstva. Iskoristio je svoje stanje kako bi bio lice i glas drugih koji se nalaze u sličnoj situaciji.

Njegova nevjerojatna životna priča tjera nas na razmišljanje postoji li sudbina, je li on isprovocirao sudbinu time što je glumio tako moćnog čovjeka i zbog toga doživio veliki preokret sudbine: jedan dan poznat kao najjači čovjek na svijetu, a zatim doživjeti nesreću i provesti posljednje godine svog života nemoćan, potpuno ovisan o drugima i 24-satnoj njezi. Također nas tjera na razmišljanje o opsjednutosti Amerike i zapadnog društva superherojima i koliko je to opravdano. Svi želimo da se pojavi neki superheroj i riješi sve naše probleme i nepravde, ali nažalost, takvi se nisu pojavili; prepušteni smo sami sebi i borba je u našim rukama. Reeve, sa svom svojom životnom borbom, ne samo da je nadišao svoje fizičke granice, već je postao i simbol otpora i neprihvaćanja stvarnosti. Gledajući njegov život nakon nesreće, postavlja se pitanje nije li prava snaga u fizičkoj moći, već u unutarnjoj snazi da se suočiš s izazovima i nadiđeš ih. Snaga da nastaviš borbu, čak i kada se čini da je sve izgubljeno.

Autorica: Leni Geleva, fotografkinja, jedno je od najvažnijih imena u suvremenoj makedonskoj fotografiji i važan glas domaćeg vizualnog identiteta. Radila je na filmovima, desecima grupnih i samostalnih izložbi u posljednja dva desetljeća. Ona je strastvena ljubiteljica filma, što se prelijeva i u filmsku kritiku.