Laibach je povratak akcije u ime ideje, povratak emocije u ime uma

Laibach, slovenski bend poznat po svojoj provokativnoj i eksperimentalnoj glazbi od svog osnivanja 1980-ih, postao je stalni izvor kontroverzi i etablirao se kao jedan od najznačajnijih bendova industrijskog žanra.

Svojim tekstovima i raznolikošću aranžmana (od ambijentalne do country glazbe), Laibach istražuje politički i kulturno relevantne teme, pomičući granice i poigravajući se stereotipima. Imajući sve ovo u vidu: postaje jasno da. bio bi podvig sastaviti pitanja koja se ne ponavljaju više puta za bend koji desetljećima aktivno radi na globalnoj fronti.

No ubrzo postaje jasno da je zabrinutost potpuno neutemeljena iz nekoliko razloga. Jedan je: i nakon četiri desetljeća svjetski poznate karijere, Laibach kao da uvijek iznova mora objašnjavati svoja stajališta, posebice ona prema nacističkim ideologijama. Čini se da novinari odbijaju prihvatiti odgovore. Ikonografija koja ih povezuje s tom ideologijom i njezino plasiranje na literalistički način, ostavljajući je potpuno ogoljeno – barem je to namjera.

Odakle poricanje i nedostatak ičije volje da se vidi logika koja stoji iza estetike koju Laibach koristi – možda zato što se oni koji ih slušaju na nekoj razini povežu i zaljube (što im se kasnije čini da zamjeraju) u ono što vide i čuti ne ostavljajući sebi prostora za predomišljanje. I baš zato što se nakon toliko vremena odgovor na ova pitanja nikako ne može pronaći i razriješiti, sva pitanja Laibachu su "opravdana" ako ne i novim generacijama (koje su tako vješte u surfanju internetom i izvlačenju informacija) , na načine kojih bi se iskusni arhivisti ili knjižničari uplašili), ako ne za njihove obožavatelje koji su samo prošle godine bili počašćeni s tri nova izdanja, onda za sve između koji bi mogli naići na Laibach - bilo na njihovim aplikacijama, u vijestima , ili na koncertu...

DIVA MISLA: Pišem ova pitanja dok čekamo nastup Laibacha u Skoplju (ali po prvi put u Sjevernoj Makedoniji). Laibach je izdao EP/saundtrack prošlog januara, i dva albuma u razdoblju od 12 mjeseci. Slovania je u plamenu koja je kulminacija desetljećima duge globalne dinamike i napetosti, izlazimo iz pandemije, virus je ušutkao pa protresao usamljeni plavi planet (a možda je I odahnula), a lokalno (na Balkanu) nikada nedostatak vijesti o nekoj nadolazećoj propasti.

Hrani li Laibach čovječanstvo na djelu, tektonske pokrete ili je umjetnički proces sasvim drugačiji i daleko od buke? Bismo li imali ovaj obim muzike da nismo imali par apokalipticnih godina kao sto smo imali?

LAIBACH: Apokalipse i svakojakih buka zapravo nema kraja ali naš je proces rada zapravo isti kao uvek i možda je najlakši način da se odgovori na ovo pitanje tako da se vratimo na neka prvobitna polazišta koja su definisana u našem Manifestu (10 tačaka Konventa) 1982. godine:

LAIBACH analizuje odnos između ideologije i kulture u kasnom periodu, prezentovan kroz umetnost. Napregnutost između njih i postojeće disharmonije (socijalni nemiri, individualne frustracije, ideološke suprotnosti) LAIBACH sublimira i time eliminira svakojaku direktnu ideološku i sistemsku diskurzivnost. (...) Svaka je umetnost podvrgnuta političkoj manipulaciji, sem one koja govori jezikom te iste manipulacije. Govoriti političkim jezikom znači razotkriti i priznati sveprisutnost politike. (...) Ideologija zauzima mesto autentičnog oblika društvene svesti. U modernom društvu priznavanjem te činjenice subjekat stane na poziciju političkog (politizovanog) subjekta. Laibach razotkriva i izražava spoj politike i ideologije industrijskom produkcijom i nepremostivi jaz između tog spoja i duha. (...) LAIBACH u svom radu preuzima organizacioni sistem rada industrijske proizvodnje i identifikaciju ideologijom (... ) što znači: ne govori individua, govori organizacija. (...) LAIBACH prakticira provokaciju revoltiranosti otuđene svesti ( koja nužno mora tražiti protivnika) i udružuje protagoniste i antagoniste u izraz buke statičnog totalitarizma.

Kinoteka Sevjerne Makedonije otvaraju julsku reviju Švedskih filmova sa Liberation Day. Kroz film možemo vidjeti kako državni cenzori Sevjerne Koreje drže svaki detalj pod kontrolom – frustracija svih koji su radili na nastup je bila vidljiva ali ne promiče mi ironija da se to dešava Lajbahu. Činilo se da se šalite kad ste najavili nastup u Teheranu, ali izgleda da ipak idete u Iran. Šta je to što dobijate, kad nastupate u najozloglašenijim autoritarnim I totalitarnim sistemima svijeta? (Ovo kažem sa potpunim razumjevanjem ljudskosti I konteksta dotičnih kulture i ljudi).

Dobijamo pročišćenu refleksiju totalitarizma u ogledalu, bez nepotrebnih ukrasa kojima se kamuflira tzv. demokratsko-neoliberalna paradigma zapadnog, odnosno 'slobodnog' sveta.

Da li ste ikad iznenađeni kad određena vijest bukne na vašim, našim ekranima?

Ne smemo zaboraviti da je istorija sveta zapravo istorija ratova i kataklizma, sa povremenim periodima mira. Dakle, rat i mir. Isto važi i danas, samo što se, zbog globalne, međusobno povezane svetske svesti, i jedno i drugo dešava u isto vreme, na mikro i makro nivou. Rat je mir i mir je rat. Stoga, zaista ne bi trebalo biti nekih značajnijih iznenađenja sa ekranima, koja se hrane spektaklima. Jedino nas može iznenaditi iznenađenje samo, ako nam se desi.

“Bez Jugoslavije Lajbah je siroče.” - I pored toga što je nostalgija meč sa dvije oštrice, simultano priziva osjećanja utjehe i željnost za prošlost no ovi osjećaji zamagljuju kompleksnosti povjesnih realnosti. Kako Lajbah plovi kroz ovu tenziju I kakvu perspektivu ima na Jugonostalgiju?

Laibach je siroče po svojoj vlastitoj odluci pa stoga ne gajimo nikakve nostalgije za Jugoslavijom, samo smo nostalgični do same nostalgije. Jugoslavija je inače bila elokventna tvorevina koja je po mnogo čemu anticipirala ono što se danas dešava u Evropi. Osim toga, kao država i ideologija, bila je relativno sigurno utočište za pobratimljena, ali međusobno večno zavađena balkanska plemena. Danas su novonastale države na teritoriji bivšeg Bratstva i Jedinstva pre svega jeftini sitniš međunarodnih političkih interesa i eksploatatorska lovišta lokalnih mafijaških kumova. Mi smo možda otvoreno sentimentalni prema ovom nekadašnjem zajedničkom prostoru pa mu zato želimo mnogo sreće i uspeha u suživotu. No, nismo previše optimistični da će se to zaista i dogoditi.

Tijekom godina, Laibach je obradio razne dobro poznate pjesme, dodajući im svoj jedinstveni štih. Kakav je kreativni proces iza odabira i reinterpretacije ovih pjesama?

Kriterijumi izbora se razlikuju od pesme do pesme i od projekta do projekta a proces je uvek pokrenut različitim elementima i kontekstima. Smatramo da su određene pesme nekih izvođača potencijalno relevantni istorijski materijal koji bi trebao biti ponovo interpretiran. Mi u principu biramo one pesme koje nam pomažu da ispričamo konkretnu priču. Kontekst interpretacije je stoga veoma važan i danas je često više originalnosti unutar konteksta nego u sadržaju. Ali ponekad je i sama priča odabrane pesme takođe važan faktor i nova interpretacija ima smisla samo u tom odnosu na istorijski kontekst postojeće pesme; najviše nas zanimaju pesme koje imaju (i kriju) određeni šizofreni karakter, nešto u maniru dr. Džekila i gospodina Hajda, i mogu da otkriju skriveni sadržaj, tzv. hidden reverse (skriveno suprotno). Ako smo pošteni, mi čak i ne tražimo mnogo pesama; one prave nas jednostavno pronađu same.

"Kada gledam neko umjetničko djelo pitam se: inspirira li me, dira li me i gane, naučim li nešto iz njega, iznenadi li me ili zadivi - uzbudim li se, uznemirim? A ovo je li test koji svako umjetničko djelo mora proći: može li stvoriti emocionalni utjecaj na čovjeka čak i ako nema nikakvog obrazovanja niti bilo kakvih teoretskih znanja o umjetnosti? Uvijek sam imao problem s umjetnošću koju može razumjeti samo netko s diplomirao povijest umjetnosti, a ja imam problem s teorijama. Većina njih je ionako sranje.“

Ovo je citat Gottfrieda Helnweina, umjetnika čiji rad vidimo na omot albuma Wir sind das volk Jeste li se ikad nadali da ćete dozivati ili provocirati pomenute osjećaje, pogotovo znajući da je Laibach bend koji je možda najviše teoretiziran, što nije iznenađenje znajući da je Laibach uronjen u povijest, u komentiranja totalitarizma, ideologija, država... Ili kad radite nema element premeditacije?

Helnwejnovo razmišljanje je veoma konzervativno i tradicionalističko, ali u tome nema ništa loše; on je konzervativan umetnik koji se isključivo oslanja na kriterijume sopstvenog ukusa i procenjuje delo kroz svoju percepciju. Kao takav, on je tipičan predstavnik i zagovornik tzv. retinalne umetnosti odnosno percepcije. Retinalna umetnost odnosi se na umetnost koja je isključivo rađena za oko (i za dušu), a ne za um, dok je konceptualna umetnost ona koja prvenstveno korespondira sa umom. Laibach kombinuje oba dva koncepta. U tom smislu, Laibach je spoznaja univerzalnosti kontradikcije. To je otkriće odsustva ravnoteže između seksa i ljubavi, između predanosti i aktivnosti. Koristimo sva saznanja istorije da označimo ovu neravnotežu. Ta ljubav je bezgranična; bog ima jedno lice, đavo beskonačno njih. Laibach je povratak akcije u ime ideje, povratak emocije u ime uma.

Razgovarala sa Laibachom: Ana Čuškova;

Ilustracija i foto-manipulacija: Milk of dreams;